Novo takmičenje donijelo je nove nade i želje, a posebne emocije pratile su gotovo svaki meč Evropskog prvenstva za rukometašice.
Od grupne faze koja je probudila snove o medalji, do razočarenja na startu glavne faze, kada se sumiraju utisci na kraju, Debrecin ipak ostaje u lijepom sjećanju.
FOTO: Axel Heimken / kolektiff
Grupna faza bio je početak iz sna: tri nezgodna protivnika koja nisu imala šansu protiv Crne Gore. Ljubitelji rukometa dobro pamte kako je sadašnja selektorka igrala u odbrani, a već nakon prvog meča bilo je očigledno da će fokus igre biti upravo na čvrstoj i hrabroj odbrani. I bio je, u prva tri meča. Besprekorne partije ,,Lavica” koje će poslužiti kao video materijal za učenje i izvlačenje pouka u odbrambenoj strategiji, odnosu i timskoj igri.
FOTO: Jozo Cabraja / kolektiff
Sa tri sjajne pobjede, uz fantastičnu energiju u timu, otišlo se u glavnu rundu. Mađarska i Francuska na startu bile su izazov koji bi mnogo veće reprezentacije imale problema da prevaziđu, a kamoli Crna Gora koja je dobro poznata po skraćenom rosteru. Dva poraza srušila su snove o plasmanu u polufinale, ali nisu se djevojke ni tada predale. Izdignuti se nakon toga bilo je u domenu mašte, a baš kad se činilo da će umor i greške ponovo presuditi utakmicu, ,,Lavice” su ostavile srce na terenu i nastavile da sanjaju put u Beč. Srušena je Poljska, a posljednja prepreka ostavila je gorak ukus nakon 60 minuta igre. Kvalitet Švedske je neupitan, ali nije on presudio u meču za 3. mjesto u grupi. Moglo bi se analizirati šta je sve nedostajalo: sreća, manje tehničkih grešaka, možda i duža klupa… Jedno je sigurno: ,,Lavice” su same sebe nadmudrile i izmakla je borba za peto mjesto koje bi, osim plasmana u sam crème de la crème rukometne elite, donijelo i plasman na Svjetsko prvenstvo.
Ostaje žal, ali se nakon prvenstva sumiraju utisci. Slika je jasnija, a ono što smo vidjeli na ovom takmičenju može samo da nas raduje. Ta borbenost, želja za trijumfom do posljednjeg sudijskog zvižduka i ostavljanje srca na terenu nikada nisu niti će napustiti ovaj tim.
Ponovila je Suzana Lazović nekoliko puta tokom šampionata da niko u Evropi nema ovakvo srce, ovoliku borbenost. I zaista, nema.
FOTO: Jozo Cabraja / kolektiff
Ako uzmemo u obzir da je Đina Jauković tek počela da igra nakon teške povrede, Itana bez zapaženije minutaže u klubu, u tandemu sa Tanjom Brnović, svojom kreativnošću i sjajnim asistencijama bila ,,noćna mora” za odbranu svih protivnika, da su Jelena Vukčević i Katarina Džaferović tek na pragu karijere, Andrijana Tatar debitantski nastupom pokazala da će biti važna karika u budućnosti… Jasno je da za ovaj tim, za ove ,,Lavice” tek dolazi ,,pet minuta slave.”
Milena Raičević najavila je oproštaj, a kraj karijere poput njene zahtijeva posebnu priču. Nova selektorka, sa sjajnim stručnim štabom, ispisala je nove stranice crnogorskog rukometa, a iz ove perspektive budućnost tog sporta i reprezentacije djeluje sjajno.
Nama ostaje da vjerujemo u njih, navijamo i podržavamo na svakom koraku, a za maksimalnu borbenost i hrabrost ostaje da kažemo samo jedno glasno ,,HVALA VAM LAVICE!”
